Odrastanje u sjeni rata i bajke poradi stvarnosti

Godinama nam je ljeto bilo vrijeme odmora, no ovo je nekako drukčije. Nikakvo čudo kad živimo pod prijetnjom virusa koji ne posustaje. Mislila sam da ću tekst nasloviti trodijelno: lito vilovito, lito hirovito i lito bajkovito, no o negdašnjim sezonskim primorskim zavodnicima mladih strankinja, galebovima, danas više nitko i ne govori (osim što je u Makarskoj spomenik jednom takvom), ljupko lito hirovito češkoga pisca Aloisa Jiraseka pamtimo još valjda samo Renata Kuchar (prevoditeljica) i ja (lektorica), a ono bajkovito izlazi i opet iz jedne knjige, pa ću ovaj napis posvetiti tomu.

Ljetos su mi do ruku došle dvije knjige iste autorice o kojima nisam znala ništa. To što nisam znala ja ni po jada, no ne znaju ni oni koji bi trebali pratiti književnu produkciju, jer ako ih nije privukla ni uspješnica tiskana od 2007. do 2010. u pet izdanja (a svako po već davno nedostignutih 1000 primjeraka), onda ne znam što hoće. U nas ozbiljnije ni književne ni glazbene kritike već dugo nema, a one kršćanske provenijencije pogotovo. Autorica je Božica Britvec, karmelićanka iz Brezovice, koja je kao četrnaestogodišnjakinja bila prognana iz Lasinje, selila se od nemila do nedraga po Hrvatskoj i Sloveniji i tako ubrzano odrastala, ostavivši nam dragocjena svjedočanstva o tom svojem putu, što su, naravno, i čitatelji (usmenom predajom) prepoznali. Knjiga se zove dvojako, i to samo zato što grafičari korica ne znaju točno ni prepisati naslov iz samoga teksta: Hvala prijatelji / Djetinjstvo u sjeni rata, a na unutarnjoj naslovnici piše pravopisno ispravno: Hvala, prijatelji (crteži Marija Cerovski). I dok je jedna druga knjiga slične tematike (Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić, 2010) pobudila velik interes, pa i uprizorenje na kazališnim daskama, o knjižici s. Božice nije pisao nitko (podatak sam, naravno, prije objave provjerila). Ta vješto satkana autoričina sjećanja bez imalo patetike valja barem preporučiti u jednom listu za kulturu kakav je Vijenac, jer bila bi i šteta da je o tome itko išta napisao u ikojem našem listu požutjelu od ispraznosti, površnosti i gluposti. Autorica otvoreno piše o svojim prognaničkim iskustvima i temama koje je naša službena politika dugo gurala pod tepih (kako su ih npr. hrvatski branitelji htjeli istjerati iz kuće koja im je bila dodijeljena na uporabu, no kuća je bila srpska, pa je po mišljenju nekih naših domoljuba trebala letjeti u zrak; kako su se i mnogi Srbi koji nisu pobjegli stidjeli svoga naroda zbog agresije na Hrvatsku, kako su djevojčicu modrih očiju koja je imala najsrpskije ime zvali samo nadimkom, kako dječak Srboljub nikad nije zbog srama htio pokazati svoj pokaz na ulazu u autobus; kako je Božicu i njezine, promrzle i očajne, primio na ljubljanskom kolodvoru u svoj taksi jedan brat po nevolji, izbjeglica Bosanac, koji, eto, nije uključio taksimetar, pa mu ništa nisu ni dužni. A u njegovu toplom mercedesu svirala je na radiju neka klasična glazba, „sada mi se čini da bi mogao biti Wagner: on voli trube koje tiho plaču… I sada, kada je prošlo toliko vremena, čujem još zvuk kiše kako lupa po staklima i krovu taksija, dok se probija kroz noć. Sada i ja vozim. Volim voziti po kišnim noćima i gledati kako pored mene promiču bijele kolničke trake.“ Da je napisala samo to – Wagnerove trube koje tiho plaču – odmah bi me pridobila da posegnem za svime što je napisala.

Da je već i kao četrnaestogodišnjakinja itekako mislila svojom glavom, vidi se iz jedne njezine primjedbe o vjeroučiteljici. „Činilo mi se da se izgubila svijest da je vjera ozbiljna i zahtjevna i da je, na kraju, ona najvažnija komponenta ljudskog života. Činilo mi se da se naglašava neka radost bez pokrića, kao: mi ćemo si svi biti dobri i veseli, Bog nas voli. Cijelo moje dotadašnje iskustvo bunilo se protiv te ‘veselice’ od vjere: mama mi je umirala, rat mi je odnio sve, stizali su glasovi o dobivenim i izgubljenim bitkama …“, pa tko da još gaji neku plitku veselost? Bila je ukorena i kad se pobunila protiv vjeroučiteljice što skraćuje molitvu samo da se nekako umili učenicima, no Božica se pred voditeljem Katoličke misije u Ljubljani branila bez dlake na jeziku: „Ja se samo borim za pravu vjeru!“ Ili konstatacija: ako želiš vidjeti tko stvarno vjeruje u Boga, pogledaj što radi. A osjetila je i dobrotu onih na koje obično gledamo prezirno, npr. Cigane. Kad se vratila iz izbjeglištva, prije svih rođaka i prijatelja k njima se dovezao u dvorište već gotovo rashodovan mercedes, iz kojega je stara Ciganka u širokoj suknji s velikim cvjetovima i kolutastim naušnicama, poznanica autoričina oca, počela na improvizirani stolić stavljati brašno, ulje, šećer, čokolino... Od narodnosti važnija je ljudskost.

Kad se netko poput s. Božice primi pisanja bajki, jasno je da će te Bajke poradi stvarnosti, Karmelska izdanja KIZ, Zagreb, 2020. (ilustracije Ana Boras), biti mudre, zabavne i poučne. Bajkovitim arsenalom šalje nam pouke i poruke: kako ne treba biti drugo nego ono što jesi, makar te tko nagovara na suprotno; kako se ne treba napuhavati kao dva pijetla, jer je svijet veći od dvorišta, a život više od nadmetanja i vladanja u maloj sredini; kako je jedna gitara plakala od boli dok su obrađivali deblo za njezinu izradbu, a onda joj je život postao pjesma; kako je leptir bio sretniji kao gusjenica jer je tada imao prijatelja, a sad kao ljepotan ima samo suparnike. Toliko je ljepote i dobrote u knjigama s. Božice da sam zahvalna što ih mogu preporučiti čitateljima. A i posveta je posebna: dragom (već pokojnom) tati i svim očevima koji su dovoljno nježni da svojoj djeci pričaju bajke i dovoljno snažni da još uvijek i sami vjeruju u njih. Vrijedi pročitati.